Svaki drustveni sistem ima svoj: pocetak, uspon, vrh i kraj.
Mislim da o pocetku i usponu ne treba gubiti ovde vreme pa bih presao na Vrh kapitalistickog sistema i Kraj kapitalistickog sistema.
Kako se i kada doslo do vrha kapitalistickog sistema.
Onoga momenta kada su potrebe naseljenog stanovnistva na zemaljskoj kugli bile pokrivene i proizvedenim kolicinama materijalnih dobara to je bio i Vrh kapitalistickog sistema kao drustvenog sistema.
Kako je kapitalizam srusio samog sebe. Sama sustina kapitalistickog sistema je stvaranje meterijalnih dobara samo za sebe i u svoju korist i tu nije bilo nikakvog prostora za humanost prema drustvu. Sva humanitarna davanja koja su radili kapitalisti su bila zbog njih licno da malo „oslobode dusu“. Kapitalizam kao sistem u kome postoje samo cetiri reci „samo ja i samo meni“ je dovela do ogromnih razaranja u dva svetska rata, te stotine lokalnih ratova u svetu, te do najvecih razaranja do sada u istoriji covecanstva.
Ljudska svest jos nije u stanju da prati razvoj i prednost tehnologija. Danas se svaka nova tehnologija mora strogo kontrolisati da bude u rukama „samo ja i samo meni“. „Samo ja i samo meni“, kao drustevni sistem se tesko razbolio i sada mi prezivljavamo njegovu tesku bolest koja ima karakteristike neizlecivog karcinoma te je pitanje dali ce covecanstvo preziveti njegov neizlecivi karcinom. Sa jedne strane imamo preko 99% covecanstva koje to prezivljavanje zeli i 1% ljudi koji svoj kraj zele da vide kao kraj celoga covecanstva.
U vremenu kada se „samo ja i samo meni“ propagiralo kao glavna vrednost covecanstva, nije se postavljalo pitanje zrtava koje ce obeleziti kraj te vrednosti.
Da li ova ekonomska kriza ima kraj? Ne nema, dok se ne srusi kapitalisticki sistem.
A njegovo rusenje daj boze ali tesko da se desi bez i jednog velikog svetskog rata gde ce neki narodi i citave teritorije biti zbrisani sa lica zemlje. Uzecemo primer: danas se proizvode razni „odbrambeni sistemi“ protiv demonstranata jer „samo ja i samo meni“ vide neminovnost kraja revolucijom vec i golim okom. Stoga ce oni koji imaju 1% sveg svetskog bogatstva uciniti sve da potplate i korumpiraju bezlicne ljude da im obezbede opstanak njihovog kapitala. Obezbediti ali dokle?
Price o finansijskoj krizi, price o krizi nekretnina, price o bankarskoj krizi, price o ekonomskoj krizi, price o duznickoj krizi, price o industriskoj krizi su izmisljene price jer se u pozadini krije prava kriza a to je kriza kapitalistickog sistema, ovo su samo faze u razvoju konacne kapitalisticke krize.
Kako su kapitalisticke zemlje toliko finasijski propale?
Da bi dobili taj odgovor moramo da udjemo u srz samog kapitalizma i kako jedna drzava funkcionise.
Svaka drzava ima svoje prihode i svoje rashode.
Ti prihodi kada se ostvare treba da se raspodele da bi se drzava izgradila i funkcionisala. U kapitalistickom sistemu sve poslove uredjivanja i sredjivanja rade privatne firme ili kapitalisti. U svakoj zemlji na zemaljskoj kugli drzava je najveci investitor. Tu se onda pojavljuju dva problema i to: problem velicine prihoda i problem zelja kapitalista na strani rashoda. Prihodi su ograniceni a zahtevi kapitalista su daleko veci. Stoga su kapitalisti bili skloni i korupciji da bi dolazili do poslova a ta korupcija se iskazivala u otvorenom davanju novca i u davanju podrske politicarima da dodju na odredjene pozicije kroz novcana davanja izbornih kampanja ili namestanjem na odredjene pozicije ljudi koji su im odgovarali a sve je to na kraju placao budzet. Taj isti drzavni budzet koji nije imao kuda nego se zaduzivao, i zaduzenje po zaduzenje stiglo se dovde odakle se nema kuda nego opet u ratove ili revoluciju. Ratovi na strani drugih drzava ili revolucija u sopstenoj zemlji.
Svrha proizvodnje oruzja je dvostruka: sa jedne strane oruzje proizvode kapitalisti a sa druge strane se upotrebom oruzja otimalo drugim narodima po svetu njihova metrijalna dobra. To se posle pravdalo raznim razlozima a u poslednje vreme je glavna uzrecica „demokratija“ i „ljudska prava“. „Demokratija“ i „ljudska prava“ su najzloupotrebljavanije reci. Nekome te reci sluze za otimanje i zaradu a nekome te reci su uzrok za patnju. Univerzalne reci sa visestrukim znacenjem. Sta bi se desilo kada bi se obustavila u svetu proizvodnja oruzja. Desetine hiljada milijardi bi se godisnje preusmerilo verovatno u nauku i bio bi to nevidjen napredak covecanstva. Gde je oruzje, tu su i ratovi a gde su oruzje i ratovi tu je i manipulacija i novac a svrha postojanja kapitalizma je novac i profit.
Zapadni drzavni budzeti su punili dzepove kapitalista preko svojih politickih poslusnika a sada ti isti budzeti traze od sirokih narodnih masa da popune budzetske rupetine stezanjem svojih kaisa a o onima koji su opljackali te budzete ni reci. Moze li to i dokle tako.
Na zapadu gde je sistem „samo ja i samo meni“ najrazvijeniji „smanjenje poreza“ je najcesca rec. O visinama poreza odlucuju oni cije su politicke kampanje placene od kapitalista da ga smanje bez obzira na posledice koje ce to smanjenje izazvati. A izazvalo je manjkom prihoda u budzetu ali to kapitaliste ne interesuje jer je njima u interesu da samo smanje ili ukinu svoja davanja. Sve drzave u svetu su pribegle podizanju raznih taksi za siroke narodne mase da bi koliko toliko popunili stavku prihoda. Ovde se opet otima od naroda a daje onima koji vec imaju. Naravno da budzet u nedostatku prihodne strane opet krece u zaduzivanja i onda se u medijima pojavljuju nekakvi vajni „ekonomski eksperti“ koji nalaze naratorskog nacina da te budzetske rupetine popunjavaju svojim praznim recima dok je stavrnost potpuno drugacija i sada se vidi golim okom. Danas se bezobrazluk kapitalistickog sistema vidi u stotinama hiljada milijardi duga u drzavnim budzetima zapada.
Posto u prirodi postoji uvek ravnoteza sada im se otimacina vraca kroz krizu i opasnost da kroz revoluciju ostanu bez icega. Drzavni budzeti su prazni i poslova vise nema, nema se vise odakle oteti, poslovi staju, narod ostaje bez posla i revolucija je potuno logicna posledica. Opasnost za steceno postaje sve veca i stoga se rezmislja u glavama krupnog kapitala o jednom velikom ratu da bi se razum naroda preusmerio na drugu stranu a ne na revoluciju. Padom takozvanog „komunizma“ kapitalizam je samo video sansu za jos vecu zaradu i krenuo je na jeftinija podrucja gde je cena radne snage daleko jeftinija u „ekstra profit“ i tako radnicku klasu koja ga stvorila u potpunosti zapostavlja. Taj izvor veoma jeftine radne snage danas zivi u takozvanom „komunizmu“ i on ce da pojede ovaj kapitalizam.
Danas kapitalizam bezi iz zapadnih zemalja i trazi svoje novo utociste na Istoku i ostavlja svoj izvorni prostor revolucijama koje dolaze, misleci da ce na Istoku naci spas za svoj produzetak. Istocni „komunizam“ danas crpi energiju kapitalizma kao sto je kapitalizam crpio energiju SSSR.
Kada kapitalizam konacno pobegne sa zapada na istok, na istoku ga ceka „komunizam“, kako ce se ponasati tada taj komunizam ne znam, hocu da verujem pozitivno po covecanstvo. Tada ce zapad prezivljavati posledice revolucije gde im nece ostati nista i borice se oko nicega. To ce biti teritorija bez ikakvog sistema i vrednosti. Bilo kakav sistem je bolji od nikakvog sistema.
Jednostavno, doslo je vreme da se stepenik kapitalizma predje i udje u neki novi sistem. Kakav tacno, videcemo.
Danas se vrlo cesto moze cuti recenica u narodu „narod ne radi, ali posla ima“. Tacno je da posla ima ali nema ga za sve ljude na ovom svetu. I to je anomalija ovoga kapitalistickog sistema. Danas 25% covecanstva moze da proizvede sve materijalne kolicine potrebne celom covecanstvu a ako je tako sta ce da radi ostatak od 75% covecanstva kakve on usluge moze da ponudi da bi preziveo. Po logici kapitalizma taj deo covecanstva mora da propadne ali opet ako propadne nece imati kome kapitalizam da proda svoje proizvode sto svrhu kapitalizma opet dovodi do apsurda jer imace proizvod ali nece imati trziste.
Cesto cujem recenicu „hrana ce da poskupi“ a svega 2% zemaljske kugle se iskoriscava za proizvodnju hrane. Kome odgovara poskupljenje hrane ako se tako malo zemaljskih povrsina koristi u proizvodnji hrane. Potrebo je velikim kapitalistima koji se bave proizvodnjom hrane da unapred opravdaju svoje postupke u poskupljenjima hrane a ne u nekim stvarno opravdanim razlozima za ta poskupljenja.
Svedoci smo „proizvodnje“ raznih bolesti samo da bi farmaceutska industrija sto vise zaradila. Nebitna je steta za covecanstvo koliko je bitan profit pojedinaca.
Proizvodi se genetski modifikovana hrana da bi se sto vise zaradilo, da bi bili sto manji troskovi a profit sto veci bez obzira sto ta hrana unistava covecanstvo i preti nestanku pokolenja. Bitan je samo profit.
Gde je izlaz iz ovoga corsokaka kapitalizma? Imaju dva izlaza:
Prvi: je u jednom sveopstem svetskom ratu gde ce 1% stanovnistva u cijim rukama je 95% svetskog bogatsva da gurne celo covecanstvo u rat da bi oni licno preziveli i ostali na svojim pozicijama. Razlozi za rat su nebitni, bitno je samo siroke mase udaljiti sve vise od njihovog kapitala, a taj rat proglasiti “patriotskim” i “demokratskim” da se sirokim narodnim masama oci sto vise zamazu. Tu ce se opet pojaviti problem novca za finansiranje tog rata jer budzeti ga nece imati a kapitalisti nikada do sada nisu finansirali takve ratove pa ce se preci na stampanje novca. Na kraju ce revolucija sirokih narodnih masa da srusi ovu opciju. Ono sto kapitalisti ne vide danas je da posle takvog rata nece bitni mnogo stanovnistva pa iako prezive nece imati za koga da rade jer trzista nece biti, nece biti potrosaca a u svojoj svesti nisu spremni za novi sistem.
Drugi: put je manje verovatan jer je to miran put sloma kapitalizma na zapadu i prelazak u neki novi sistem u kome ce na prvom mestu biti covek a ne bogatstvo pojedinca.
Sada je taj novi sistem “nevidljiv” i nejasan jer ljudska svest jos uvek nije na nivou razmisljanja kakav novi sistem nam treba. Dali ce to biti sistem u kome nece biti novca i daleko manje oruzja nego danas, sistem u kome ce se resursi zemaljske kugle stedeti da bi covecanstvo trajalo sto duze, gde ce se najvise davati na nauku i tehnologije. Ne znam, videcemo.
Gde je Srbija u svemu tome.
Mi smo mlada kapitalisticka zemlja i tek ucimo kako se otima od starih i iskusnih pljackasa. Jos uvek mi nismo pokupili sve najgore iz kapitalistickog sistema.
Mi se danas moramo spremati za taj novi sistem koji ce neminovno doci. Toliko smo naivni i glupi da smo unistili sve svoje proizvodnje i stalno hvalimo tudje „vrednosti“ i gledamo u tudje tanjire. Iskreno, divimo se daleko gorima od sebe. A pojedinacno smo mnogo inteligentniji od njih ali ne znamo timski da radimo.
Vreme nam je da se otreznimo i gledamo svoje interese i gradimo svoju drzavu po svojoj meri da u njoj razvijamo stvarne ljudske i tradicionalne vrednosti da u novi sistem udjemo sa sto manje gubitaka ili bez gubitaka.
Mi sebi ne smemo dozvoliti da u tom novom ratu izgubimo jednog jedinog coveka, da nam strada jedna kuca ili selo.
Za tako nesto mi danas nemamo niti pravac niti politicare niti mislece ljude jer se nas zivot sveo na cistu otimacinu i prevaru. Oni od kojih to ocekujemo (srpska inteligencija) se pretvaraju u ljude ciji su licni interesi najbitniji. Osecaj bilo kakve odgovornosti kod tih ljudi ne postoji. Posebno ne one drustvene odgovornosti.
I ono sto je i najgore danas nemamo ni SPC koja je vekovima bila uz svoj narod. Episkopi su nam se podelili pa navijaju za bezvredne politikante, rade za strane obavestajne sluzbe, ispunjavaju tudje ciljeve i interese, daleko su pobegli od svojih crkvenih poslova i ljudske skromnosti te postali politicki ucesnici ili navijaci. Vreme je i kod njih za ozbiljnu reformu.
Mi smo danas pojedinacno ostali sami sa sobom. Hocemo li to sebi i dalje dozvoliti i nestati ili cemo se promeniti.
Ja sam za promenu.
Autor Predloga Ekonomskog Programa
Arnaut Mile
www.ekonomski-program.rs