Predlog Predsedniku Srbije G-dinu Vučiću, Ministarstvu Trgovine i Turizma i TOS-u!
Tema: Kako razvijati Turizam u Srbiji
Kada je Turizam u pitanju prodajemo robu proizvednu uglavnom od domaćih proizvođača po tri puta većoj ceni kroz ugostiteljstvo i ono što je za državu najbitnije, državi ostaje PDV koji je čak i do tri puta uvećan nego obično. Izvozom naših roba državni budžet ostaje bez PDV. Ako je tako zašto turizam nije strateška grana privrede i zašto se ne posveti turizmu dužna pažnja.
U mom Predlogu Ekonomskog Programa Srbije koji sam napisao i objavio 2011 godine sam postavio cilj da Srbija za 50 godina bude najača i najstabilnija ekonomija Evrope a za 100 godina da nas Srba bude 100 miliona.
Sve mere koje predlažem u Turizmu i u ostalim granama privrede su u svrhu cilja da za 50 godina Srbija bude najača ekonomija Evrope. Dali će tako biti ili ne, ne zavisi od mene, zavisi isključivo od onoga ko je na vlasti.
U moja dva prethodna dopisa a vezano za razvoj turizma u Srbiji sam predložio četiri vrlo bitne mere a koje novčano ne koštaju mnogo ali sliku Srbije u turističkom smislu menjaju baš mnogo.
Budimo iskreni, glavni razlog lošeg Turizma je neznanje ljudi koji se bave i odlučuju o Turizmu. Nemaju veru u sopstvene kapacitete i mogućnosti kao što nemaju ni viziju šta hteti i šta raditi. Oni sebe u turizmu ne vide, u životu su sasvim slučajno zalutali u tu oblast. Slušajući medije čujemo svake godine povećanje posetilaca preko 10%. 10% na ništa je opet ništa. Razlike između 0 i 0.1 je ništa, beznačajna, jer je početna osnova jako mala.
U ovom dopisu ću predložiti dve nove mere i jedan predlog koji bi značajno poboljšali razvoj turizma u Srbiji.
Peta mera bi bila: Uklanjanje divljih deponija pored puta i čišćenje reka.
Nije redak slučaj da imamo deponije pored samog puta i trave izrasle pored puta malte ne do pojasa. Smeće i deponija pored puta je znak da tu žive ljudi niže civilizacije. Moj utisak je da u Srbiji o tome odlučuju ljudi koji žele nas da prikažu svetu kao divljake i ljude nedostojne normalnog života kao i ljude niže civilizacije. Normalnim ljudima, slobodnim ljudima, ljudima otovorenog uma to baš ovako izgleda.
Na dosta deonica puta je trava podšišana ali ima i deonica koje nisu tako uređene niti se uopšte sređuju. Kada uđete u naseljeno mesto retko gde možete da vidite da je uređen travnjak ispred kuće ili dvorišta. To deluje dosta ružno jer podseća na divljinu. Vlasnici kuća i placeva ograde svoj plac a deo između placa i puta niko ne sređuje niti šiša travu. Taj problem mora da se reši ko je odgovoran za održavanje tog dela “placa”.
Navešću primer deponija. Autoputem Novi Sad – Beograd sa desne strane posle Inđije ima jedna vidljiva i jako ružna deponija gde se najlon kese rašire po njivama čim vetar dune. Tim autoputem prolaze svi stranci koji u Srbiju ulaze kroz Mađarsku a delom i oni koji ulaze iz Hrvatske. Tu im baš i nije neki lep pogled i ostavlja loš utisak. Sada ne znam šta se radi sa proizvodima sa tih okolnih njiva, jer vidim da su posađene žitarice, ja tu hranu baš i nebi jeo jer ne znam šta je bilo u najlon kesi koja se zaustavila pored recimo kukuruza ili neke druge žitarice. Ono je ozbiljna pretnja, ozbiljnoj zarazi i bolesti a da se izvor te pretnje ne može ni utvrditi. Ta deponija tamo je od kako sam prvi put prošao tim putem a to je poodavno i do dana današnjeg niko nije našao rešenje. Zar je moguće da u Srbiji nemamo jednog čoveka koji ima rešenje za taj problem.
Nije redak slučaj da su reke pune najlon kesa, okače se o grane drveća na obali ko strašila i tako decenijema, kao da hoće da nam dokažu koliko su trajne a koliko smo mi necivilizovani. Lično sam to video na mnogim rekama napomenuću samo u Prokuplju na reci Toplici. Ruglo i sramota i za Prokuplje i za Srbiju. To sam video pre par godina i to Prokuplje je na mene ostavilo ružan utisak a tako je lep kraj. Ali čim pomislim na Prokuplje odmah mi se javi ta slika.
Otkako živim u Srbiji slušam sve vlasti kako stalno govore o uklanjanju deponija o spaljivanju smeća o izgubljenom novcu koji svakodnevno gubimo jer nećemo da spaljujemo smeće o tome koliko bi ljudi zaposlili da to radimo i o tome da smo na pragu rešenja da se raspisao tender i samo čekamo da neko dođe i donese nam pare za naše smeće. Iskreno, zgadilo mi se više i slušati o tome. Dokle više, bre.
Evo sada vidimo da se postavljaju prve “elektropumpe” na autoputevima za punjenje automobila na električni pogon što ja svakako pozdravljam od sveg srca. Uzmimo pretpostavku da će za neku godinu našim autoputem proći na stotine hiljada elektromobila leti na odmor, da će biti jako vruće da će gotovo svaki stan ili kuća imati klima uređaj i šta će se desiti. Kolaps, jer nećemo imati dovoljno struje, što za privredu, što za stanovništvo, što za punjenje automobila na električni pogon. A danas niko ne razmišlja o takvom scenariju.
Elektrane koje bi trebalo da spaljuju smeće moraju da budu u vlasništvu isključivo države, građene po najvišim standardima zaštite okoline i zdravlja stanovništva, jer ukoliko bude u privatnim rukama mi cenu te struje nećemo moći plaćati jer će biti preskupa (moja rodbina živi u Kaliforniji i kod njih kilovat utrošene struje košta 39 dolar centi, ovo ne pišem da bi EPS u Srbiji tražio veću cenu struje nego da razmisle oni u državi koji odlučuju o energiji koliko će nestašica da košta). Inače sam mišljenja i ubeđenja da EPS, Vodovod i Kanalizacija trajno moraju da budu u rukama države, nikakva privatizacija ne dolazi u obzir, ni pod koju cenu i ni pod kojim uslovima.
Ovo trajno vlasništvo države ne podrazumeva i partisko zapošljavanje te uništavanje i urušavanje tih sistema. Ako nismo u stanju da rešimo problem prezaposlenosti u tim firmama onda dovesti menadžment iz Japana pa neka ljudi odrede ko i koliko ljudi može da radi. Neshvatljivo mi je da na prijemu roba u Javnim Preduzećima u Beogradu tu robu prima komisija od tri člana, ja koliko znam za prijem robe je zadužen jedan magacioner. Tri radnika je nečija izmišljotina za zapošljavanje partiskih kadrova. Kada i ako roba nestane ko odgovara onda, ova trojica ili magacioner.
Rešenje:
Uredbom Vlade obavezati lokalnu samoupravu da sve deponije pored puta u roku od 90 dana mora da ukloni. Deponije putnicima ne smiju da budu vidljive.
Uredbom Vlade obavezati lokalnu samoupravu da u roku od 180 dana očiste reke. Mogu to uraditi na više načina, preko javnih komunalnih preduzeća, radnim akcijama zaposlenih, omladine i đaka. Način neka sami izaberu ali reke moraju da budu čiste. Kazne za bacanje smeća u reke moraju da budu vrlo, vrlo rigorozne i to dvojne: novčane i radna obaveza. Novčane fiksno 100.000,00 i dva meseca radne obaveze na čišćenju u Gradskoj Čistoći na najtežim poslovima.
Što se tiče divljih deponija moj predlog bi bio da se hrana nebi smela stavljati u promet i prečniku od najmanje dva kilometra od centra deponije. A država ili lokalna samouprava neka nadoknadi izgubljenu dobit vlasnicima njiva u okolini deponije ako već neće da rešava problem te deponije. Zašto moja porodica, ili neka druga porodica da bude otrovana zbog nečijeg nerada. Ko zna kakvu boleštinu narod može da navuče.
Što se tiče trave koja se nalazi između puta i placa ili njive moje je mišljenje da bi taj deo trebalo da bude na teret vlasnika placa. Vlasnik bi trebao da održava taj deo urednim i podšišane trave. Ukoliko nije u mogućnosti onda tu obavezu da država preuzme na sebe. Ukoliko je u mogućnosti a neće to da održava onda država treba da mu to i naplati recimo kroz porez.
Ukoliko Lokalna samouprava ne postupi po Uredbi svi funkcioneri lokalne samouprave moraju da budu smenjeni uz zabranu učešća na izbornim listama na: lokalnim, pokrajinskim i republičkim izborima doživotno.
Početak gradnje elektrana za proizvodnju struje na bazi smeća i otpada u svakom regionu mora da bude u roku od 6 meseci.
Ukoliko ne bude određena lokacija, sa dobijenim svim dozvolama i ne započne se gradnja elektrana za spaljivanje smeća u roku od 6 meseci svi ljudi nadležni za taj posao gube posao i radni staž u državnoj službi kao i pravo njihovih najbližih da bilo kada mogu da rade u državoj službi.
Šesta mera koja bi bila je neodržavanje zastava Srbije čistim i urednim na javnim ustanovama i autoputevima.
Svaki turista koji prođe kroz Srbiju ne može a da mu promakne recimo na naplatnoj rampi na autoputu da ne pogleda okolo dok već čeka u redu za naplatu putarine. Pošto često putujem kroz Srbiju i lokalnim i autoputevima svaki put uočim Zastavu Srbije na rampama za naplatu putarine. Jos nijednom nisam video čistu, lepu i urednu zastavu. Kakva je to država koja nije u stanju da ima: čistu, lepu i urednu zastavu, da nije u ritama. Svi tamo zaposleni su državni službenici i zarađuju i jedu leba baš ispod te zastave. A toliko je ne poštuju. Kakav utisak takva prljava i pocepana zastava ostavlja na turistu, da dođe ovde i ovim “domorocima” ostavi pare ili samo da produži dalje kao što su to do sada a i sada i dalje rade. Izgled zastave na držanim institucijama je znak ozbiljnosti države.
Rešenje:
Ili sklonite zastave da se ne vide da nema te bruke, da ne širimo svoju sramotu ili Vlada da donese Zakon po kom će takvo zapostavljanje Zastave Srbije biti krivično delo sa kaznom zatvora fiksno 5 godina za odgovorno lice. Postavljena zastava Republike Srbije mora da bude: čista, opeglana, i da nije pocepana ili u ritama. Ovo pravilo mora da važi ne samo na autoputevima nego na svakoj državnoj instituciji. Čista, ispeglana i zdrava zastava ostavlja utisak ozbiljnosti i države i naroda.
Svaki pojedinac građanin koji istakne zastavu, zastava mora da bude: čista, uredna i ispeglana ako ne želi da bude kažnjen a kazna treba da bude rigorozna.
PREDLOG:
Ovaj predlog bi malo izdvojio iz turizma ali ne kažem niti da nebi doprineo i razvoju turizma. Ovo je više naše unutrašnje srpsko pitanje.
Srbija u Beogradu ima groblje zaslužnih građana ali Srbija nema groblje srpskih Velikana koji su zadužili Srpski narod u našoj istoriji. Danas, za Karađorđa neki znamo gde je sahranjen, ali za Miloša Obrenovića retko ko zna, verujem da možda 0.0000000001% Srba zna gde je konkretno grob Vojvode Putnika, Vojvode Živojina Mišića, Vojvode Stepe Stepanovića ili recimo srpske heroine Milunke Savić, i ostalih heroja i heroina iz prvog svetskog rata, pisca Laze Kostića, Zmaj Jove Jovanovića, naučnika Tesle koji nema grob, Pupina, Vuka Stefanovića Karadžića, umetnika i slikara itd…
Njih nema čak ni u groblju zaslužnih građana, oni se nalaze negde a gde tačno to retko, retko ko zna. Jesmo li mi toliko zaostali, toliko necivilizovani, toliko nemoralni da nismo u stanju da tim ljudima se na bilo koji način odužimo.
Ti ljudi predstavljaju srž i gen našeg naroda, oni su naša istorija i mi u njima i kroz njih vidimo našu prošlost. Oni su razlog našeg ponosa što smo mi Srbi i što pripadamo tom narodu. Dali se oni danas ponose nama. Koliko nas ima danas da bi u ime skromnosti se odrekli povećanja penzije kao što je to uradio Vojvoda Stepa Stepanović.
Moj predlog bi bio:
Da se u nekom lepom delu, u vidnom delu, u delu gde ima dosta proplaznika, pristupačnom delu Beograda odredi lokacija od recimo 1.000 grobnih mesta. Građani ili sami Akademici SANU daju predlog SANU da raspravlja o ličnostima koje zaslužuju da budu sahranjeni na groblju Velikana.
Potreban vremenski period od dana smrti do dana rasprave mora da prodje najmanje 80 godina da bi se uopšte moglo raspravljati dali to lice zaslužuje da tu bude trajno sahranjeno. Rasprava mora da traje najmanje 6 meseci ili godinu dana da bi se o toj ličnosti znalo što više, o njenom životu, navikama, skromnosti, uspesima i zaslugama.
Po završenoj raspravi i ukoliko je pozitivan odgovor da to lice zaslužuje da može da bude sahranjeno u groblju Velikana, država pristupa ekshumaciji iz sadašnjeg prebivališta uz sve vojne počasti kosti budu položene u novi sanduk koji onda bude prenešen u Narodnu Skupštinu na recimo 3, 5 ili 7 dana da građani mogu da odaju počast i onda uz najviše državne i vojne počasti se sahranjuje u groblju Velikana. O trošku države se uradi lep spomenik sa prigodnom biografijom.
Svako dete u Srbiji do osmog razreda mora kroz školsku ekskurziju da obiđe groblje Velikana i upozna istoriju svog naroda i predaka koji su zaslužni za tu istoriju. Ako se to groblje organizuje na pravi način sa vodičima verujem da bi mnogo, kako domaćih, tako i stranih turista došlo da se upozna i vidi našu istoriju. U to groblje bi mogli biti sahranjeni i stranci koji su doprineli našoj istoriji poput Arčibalda Rajsa i dr…
Arnaut Mile
Autor Predloga Ekonomskog Programa
www.ekonomski-program.rs