Posle pisanja o stanju veleprodaje u Srbiji danas gde sam analizirao stanje i zakljucio da se sva iole vredna veleprodaja nalazi u rukama stranaca, sada bih pogledao stanje maloprodaje u Srbiji i kako to stanje izmeniti u nasu korist.
Danas vise ne postoji iole ozbiljan trgovacki lanac, a da je u rukama gradjana Srbije. Postojeci trgovacki lanci su u rukama stranaca i to nam je donelo „konkurenciju“ kako su govorili nasi „eksperti“.
Mi gradjani Srbije smo doziveli da proizvode proizvedene u Srbiji kupujemo u trgovackim lancima koji su u vlasnistvu stranaca po cenama koje nam stranci odrede. Ne samo nama krajnjim korisnicima nego i proizvodjacima tih proizvoda. U celoj prici od proizvodnje do konacne potrose najvecu zaradu imaju stranci. Al smo uspesni…svaka nam cast.
Placanja preuzete robe od proizvodjaca se krecu od 30 do 180 dana. Cesci slucaj je placanje preko 180 dana sto proizvodjace dovodi do ocaja. U tim lancima su cesto i „akcije“ tako da cene padaju, ali opet na stetu proizvodjaca. Kako proizvodjac da formira cenu sa tako dugim rokovima placanja? Mora da formira visoku cenu i to je automatski i nekonkurentna cena koju na kraju placa krajnji potrosac, a sa nekonkurentnom cenom propada polako ali sigurno i proizvodjac.
Licno sam imao prilike da vidim kolike su zarade trgovackih lanaca, a kretale su se oko 100% u odnosu na konacnu nabavnu cenu. Skoro je bila prica na TV i to su pricali profesori ekonomskog fakulteta da su marze trgovackih lanaca 20%. Ja im ne zamerim, jer oni nisu imali pun uvid u ugovorenu cenu i uclove iz te ugovorene cene. Tacno je da trgovacki lanci imaju marzu od 20% na proizvodnu cenu, ali nigde nisu prikazali i rabat koji dobijaju na proizvodnu cenu, tako kada se zbroji rabat plus marza dolazi se do cene gde malopradajni lanac zaradjuje iznos od 100% u odnosu na stvarnu nabavnu cenu koju placaju proizvodjacu.
Takodje postoji i problem gde proizvodjaci moraju da plate neke iznose trgovackim lancima pre ulaska njihove robe u taj trgovacki lanac. To je najobicnija pljacka koju drzava podrzava i gde se trgovina kao delatnost stavlja ispred proizvodnje. Ni jedna drzava koja je zivela od trgovine nije opstala, a ni jedna drzava koja je ima proizvodnju nije propala.
Pre neki dan u trgovackom lancu „Metro“ sam hteo da platim Viza Ekektron karticom, ali je nisu prihvatili iako je Vlada donela uredbu pre nekoliko godina po kojoj „svaki maloprodajni objekat koji ima telefonsku liniju mora da ima i citace kartica“. Eto, Metro je toliko mocan da moze da izigra i uredbu Vlade Srbije.
Danas se za ovako jadnu proizvodnju Srbije pojavljuje jos jedan veoma veliki i opasan problem koji prave trgovacki lanci. A to je problem gde trgovacki lanac osnuje svoju veletrgovacku firmu i robnu marku i mnogi proizvodi se ne pojavljuju sa etiketom proizvodjaca nego sa etiketom veleprodajne firme, a pravi proizvodjac se ne moze videti. Vremenom ce ova pojava doci glave proizvodjacima iz Srbije. Preko te veletrgovacke marke se nema uvid gde je roba zaista i proizvedena i takva firma ce kroz vreme krenuti i na ucene domacih proizvodjaca, a sve ce to na kraju placati proizvodjaci svojom propasti i krajnji korisnici koji ce biti primorani da robu kupuju jedino u trgovackim lancima. Ovom pojavom vidim samo sve gora i gora vremena proizvodnim firmama u Srbiji. Da li ce neko stati ovome u kraj?
Kako ovu sadasnju situaciju izmeniti?
Promena se moze uraditi u veoma kratkom roku i to:
Prvo: mora se promeniti rok placanja obaveza trgovackih lanaca prema dobavljacima i stoga Vlada Srbije mora doneti uredbu po kojoj svi maloprodajni trgovacki lanci moraju jednom nedeljno (ponedeljkom) da placaju prodatu robu proizvodjacu te robe onoliko koliko su prodali te robe u prosloj nedelji. Ovim potezom bi se znacajno podigla likvidnost u odnosu na danas, sto bi dovelo i do situacije u kojoj se moze ocekivati i pad cena kod proizvodjaca. Nepridrzavanje ove uredbe bi za sobom povlacile strahovite kazne do same zabrane rada.
Drugo: drzava mora da inicira osnivanje maloprodajnog trgovackog lanca ciji vlasnici bi bili proizvodne firme iz Srbije. Uspostavila bi se pravila i svaka proizvodna firma iz Srbije bi imala pravo prodaje svoje robe bez ikakvih prethodnih naknada u vidu „reketa“ tom lancu. Dogovorila bi se i marza recimo 10 ili 12%. Proizvodne firme bi ulagale recimo svoju robu kroz vreme umesto novcanog kapitala. U taj lanac proizvodjaci ne bi smeli prodavati robu po cenama visim nego u drugim lancima. Na ovaj nacin bi se proizvodnja Srbije oslobodila sadasnjih stega i uslova koje im namecu danasnji trgovacki lanci. Na kraju godine bi se od ostvarene dobiti jedan deo dalje ulagao u nove objekte i opremu, a drugi deo bi se delio akcionarima (proizvodnim firmama) u procentualnom ucescu u ostvarenoj dobiti.
Trece: odmah da se ukine sadasnja praksa da maloprodajni trgovacki lanci imaju svoje veleprodajne firme i da se roba koju oni nude moze pojavljivati u maloprodaji, ali mora na etiketi da bude naznacen i proizvodjac i onaj ko pakuje tu robu. Na ovaj nacin cemo zastiti ovu jadnu srpsku proizvodnju.
Cetvrto: ogranicavanje sadasnjih trgovackih lanaca na obavezu da u svom asortimanu fizicki moraju da imaju najmanje recimo 80% domacih proizvoda. U protivnom bi im sledila strahovita kazna do samog zatvaranja trgovackog lanca. Ovaj potez bi pokrenuo domacu proizvodnju i zaposlio narod.
Arnaut Mile
Autor Predloga Ekonomskog Programa
www.ekonomski-program.rs